POČETNA HSKLA ►►

 

 

 

Dostupni brojevi AlkGlas

1995 . 2014

Dostupni brojevi AlkGlas

2015 . -->

 

 

 

◄ strana 1

Alk. gl. 4/2017. (227) str. 6- 8

 strana 9

Robert Torre: Kockanje – kako protiv ovisnosti

PROFIL OSOBA SKLONIH KOCKANJU

Najveći rizik razvoja ovisnosti o kockanju u općem pučanstvu ima dobna skupina mlađih ljudi, starosne dobi od 18 do 25 godina. Kockanjem izazvani problemi svoj dobni vrh dosežu od dvadesete do tridesetipete godine života.

Osobe s problemom kockanja u pravilu su mlađi muškarci, neoženjeni ili u obiteljima bez djece, sa srednjom stručnom spremom. U najvećoj mjeri patološki kockaju neoženjene osobe, a potom rastavljene osobe.

Muškarci počinju kockati u mlađoj, a žene u srednoj životnoj dobi.

Muškarci najviše i najproblematičnije kockaju u mladosti. S nastupom zrelosti kockaju, ako već ne rjeđe, onda svakako s manje kockanjem izazvanih problema.

Muškarci ovisni o kockanju u većoj su mjeri ovisni i o drugim psihoaktivnim supstancijama, u odnosu na žene ovisne o kockanju.

Žene koje kockaju u manjoj mjeri piju i počinjaju kockanjem uzrokovana kaznena djela, u odnosu na muškarce koji kockaju. Ali u većoj mjeri od muškaraca kockara pate od supostojećih psihičkih tegoba.

Nalaz da muškarci kockaju u većoj mjeri nego žene objašnjiv je činjenicom da su muškarci impulzivniji, dezinhibiraniji, ekstrovertiraniji, gladniji uzbuđenja i podražaja, kompetitivniji i više k novcu orijentirani od žena. Ali i snažnim običajnim navadama koje kockanje žena brane i moralistički osuđuju.

Ovisnici o kockanju su ljudi svih iz društvenih slojeva. Kockaju oni koji imaju i oni koji nemaju. U bogatimdruštvimakocka se vise nego u siromašnim.

Osobe koje češće idu u crkvu kockaju rjeđe i umjerenije no osobe koje ne idu ili rijetko idu u crkvu. Aktivni vjernici, bez obzira na vjeroispovijest, kockaju bitno manje i rjeđe od deklarativnih vjernika i ateista.

Protestanti kockaju manje od katolika i skloniji su na kockanje gledati s očišta moralističke osude. Niži društveni slojevi kockaju više, i češće kockanje sagledavaju kao prigodu za zaradu, zabavu i bijeg od rutine svakodnevice.

Osobe starije dobi kockaju manje nego osobe mlađe životne dobi. Pri kockanju su manje motivirane dobitkom, a više socijalizacijom i zabavom, u usporedbi s mlađim osobama koje kockaju.

Niža razina edukacije, nezaposlenost i pripadnost nižim socioekonomskim slojevima udruženi su s razvojem sklonosti patološkom kockanju. Iako je tu katkad teško odrediti što je uzrok a što posljedica patološkog kockanja.

Uz dužnu naznaku, da siromašni ne kockaju zato što su siromašni nego zato što kockaju. Siromaštvo nije uzrok njihova kockanja, ali svakako da je kockanje jedan od uzroka njihova siromaštva. Siromaštvo nije nužno navezano na kockanje baš kao ni bogatstvo. Ali kockanje podržava siromaštvo siromašnih i osiromašenje bogatih.

Viši društveni slojevi kockaju manje, a niži više. Imućniji kockaju rjeđe i za više, a siromašniji češće i za manje novčane iznose. Ali ovisnost o kockanju ima značajnu prevalenciju i među višim slojevima društva. Štoviše, ona je svojevrsna tajna bolest viših slojeva društva, koja ih razara tim više jer je ne smiju javno priznati.

VISOKA TOLERANCIJA PREMA KOCKANJU UJEDNO JE I

VISOKA TOLERANCIJA PREMA PATOLOŠKOM KOCKANJU

Društvene zajednice u kojima prevladavaju pozitivna očekivanja i nadvjerovanja o kockanju, imaju veći broj osoba koje problemski kockaju. I obratno, društva koja na kockanje ne gledaju dobronamjerno i čije običajne norme zauzdavaju kockanje, imaju manji broj osoba koje problemski kockaju. Stvari stoje banalno jednostavno: u sredinama gdje postoji visoka tolerancija prema kockanju, bit će i proporcionalno visoka stopa kockara.

Iako je broj kockara izravno ovisan i proporcionalan broju osoba koje kockaju umjereno, te iako se upravo iz redova osoba koje umjereno kockaju regrutiraju kockari, osobe koje umjereno kockaju uvijek se nastoje ograditi od osoba koje je kockanje povuklo k sebi.  Kao da se to ne može njima dogoditi i kao da se to mnogima od njih zapravo i ne događa. 

Budući se iz redova osoba koje umjereno kockaju regrutiraju i sami ovisnici o kockanju, upravo o veličini broja osoba koje umjereno kockaju direktno proporcionalno ovisi i broj kockara u pojedinom društvu, ali jednako tako i pojavnost svih ostalih kockanjem prouzročenih problema. Otprilike 10% osoba koje umjereno kockaju, s godinama kockanja prerastaju u kockare.

I stoga jasno valja reći sljedeće: ovisnost o kockanju može se bez iznimke dogoditi svakome tko kocka. Nema tipičnog kockara. I kockare naprosto moramo prestati poistovjećivati s onih ne više od desetine posto psihopatiziranih kockara. U kojih ovisnost traje desetljećima i koji su trajno karakterno promijenjeni i poremećeni do te mjere da su neizlječivi.

Naprotiv, većinu ovisnika o kocaknju čine tzv. funkcionalni kockari, dakle socijalno neupadni ljudi, koji radno i obiteljski posvema zadovoljavajuće funkcioniraju, žive i rade. Njih neposredna okolina ne percipira kao «kockare», nego tek kao ljude koji se «vole kladiti i kockati».

Zato su upravo osobe koje socijalno neupadno a opet problemski kockaju najvažnija ciljna skupina preventivnog djelovanja protiv kockanja. Jer kada bi se u toj skupini smanjila ukupna potražnja za igrama na sreću, pojavnost svih zamislivih kockanjem uzrokovanih poremećaja bi se u bitnome smanjila.

Moralističko gledište drži da je kockanje samo po sebi patogeno. Odnosno da okolnosti ili osobnost onoga koji kocka, nisu presudni u nastanku ovisnosti, već samo duljina i intenzitet izloženosti kockanju. Sukladno tom gledištu, kocka svakoga pretvara u kockara, samo ako dovoljno često, dugo i puno kocka.

Svakim kockanjem povećavaju se izgledi pojave kockanjem izazvanih problema i ovisnosti o kockanju. Kockanje u sebi ima adiktivni potencijal. I što  se više kocka, lakše  se kocka, i češće se kocka.

Promjene koje kockanje uzrokuje u životima ljudi, pa čak i kad su one više nego očito pozitivne ili barem bezazlene, moralističko gledište svim silama nastoji podvesti pod negativnu vrijednost, ne bi li se time po svaku cijenu posramili ili osjetili krivima oni koji kockaju.

Za razliku od moralističkog, prohibicionističko polazište u razumijevanju problema izazvanih kockanjem sažimlje se u postavci da nije krivnja u onome tko kocka nego u samom kockanju kao psihoaktivnoj adiktivnoj aktivnosti. Stoga, prohibicionističko polazište žarište suzbijanja kockanjem izazvanih problema ne sagledava u “posljedicama” (samim problemima izazvanim kockanjem), već u njihovom “uzroku” (kockanju i klađenju koji ih izazivaju).

Pojednostavljena ali svakako točna teza prohibicionista koja ističe: „da nema kockanja ne bi bilo ni kockanjem izazvanih problema“. To je ujedno i teorijsko polazište prohibicionističkog pokreta u borbi protiv leglizacije i priređivanja igara na sreću. Prohibicionisti drže da je svako kockanje rizično ponašanje, da se svatko tko kocka može prokockati. Da je kockanje u pogubnom smislu jače od osobe koja kocka i da ga kako kockanje eskalira, pretvara u društveno devijantnu osobu.

Zagovornici prohibicije kockanja nisu tek protiv patološkog već i protiv umjerenog kockanja, jer drže da ono trasira put k patološkom kockanju. Zagovornici prohibicije kockanje naprosto drže opasnom adiktivnom aktivnošću koja psihopatizira osobu koja kocka, i nagoni je da učini i kaže što inače ne bi učinila i kazala, odnosno da u lošem smislu bude ono što nije.

Po drugom, običajnom ali i kliničko-medicinskom gledištu, za razvoj ovisnosti nije krivo kockanje nego predisponiranost za razvoj ovisnosti u onoga koji kocka. Jer ipak najvećem broju ljudi koji kockaju, kockanje ne šteti. Štoviše, većina ljudi koja kocka od kockanja su imali uglavnom pozitivna iskustva. Kockanje ih zabavlja, opušta, razgaljuje i odmara. Tek nešto manje od desetine osoba koje kockaju gube kontrolu nad kockanjem, nad količinom zakockanog novca i učestalošću kockanja, postaje ovisna o kockanju i prelazi na obrazac prisilnog i destruktivnog kockanja.

Svakako da nema kockanja, ne bi bilo ni kockara. Ali sam nastanak ovisnosti u osoba koje kockaju, prije je iznimka nego pravilo. Naime, prevelik broj ljudi uživa u kockanju bez većih rizika ili štete da bi ga se odrekao tek tako. Pozitivni učinci kockanja uvelike prevladavaju nad onim negativnim u velike većine osoba koje kockaju.

Na tom tragu nastaje platfora odgovornog  kockanja dala bi se pregnantno sažeti u njihovoj temeljnoj postavci: «Većina ljudi većinu vremena neproblemskim kockanjem doseže unutarnju ugodu kojom nikome ne štete. I tu navadu zakonodavac nema prava ograničavati, nego samo osiguravati, ako ne i uvećavati».

Kulturi odgovornog kockanja je do promoviranja socijalno sigurnog, pa čak i poželjnog, kockanja. Umjereno kockanje većine nije odgovorno za problemsko kockanje manjine. Većina se ne bi trebala odreći blagodati onoga što škodi manjini. Jer baš kao što ni isušivanje oceana nije način da se spriječe napadi morskih pasa, tako ni veliku većinu osoba koje umjereno kockaju nemamo prava lišavati užitka kockanja, zbog problemskog kockanja manjine.

Tako, primjerice, mnogi naši muškarci satima bezazleno i za sitne uloge kartaju s prijateljima u privatnom okružju doma. Igranje tombole je desetljećima bilo rijetka prilika da se osobe starije životne dobi, a napose žene socijaliziraju, druže i narazgovaraju izvan kuće. Igranje igara na sreću u obiteljskom i prijateljskom okružju je praktički redovito bezazleno. Dok kockanje i klađenje u samoći ili u nepoznatom okružju uvijek nosi rizik da preraste u patološko kockanje i klađenje.

Igre na sreću, kockanje i klađenje možemo društveno odgovorno afirmirati isključivo kao način zabave, opuštanja i razbibrige. Jer kockanje je u prvom redu uzbudljiva zabava, a tek potom, ako i tada, prigoda za zaradu.

Kockanje je način na koji inače zrele i odrasle osobe artikuliraju svoje nerealizirane i potisnute infantilne porive. Način na koji kroz kockanjem potaknutu igru i sanjariju ostvaruju tzv. «regresiju u službi ega». Kockanjem sebe, druge i život činimo interesantnijim i podnošljivijim. Kockanje pruža osobi koja se igra snagu da potvrdi život i izdržava ga na svakodnevnoj osnovi.

Uz dopuštenje: dr. Robert Torre: Kockanje – kako protiv ovisnosti, Profil knjiga, 2017.

OKRUGLI STOL – ZAJEDNO DO ZDRAVLJA BEZ OVISNOSTI O ALKOHOLU I KOCKANJU

KLA „Centar“ Koprivnica u suradnji sa županijskim Zavodom za javno zdravstvo i Općom bolnicom Koprivnica, pod pokroviteljstvom Grada Koprivnice, organizirao je 13.09.2017. Okrugli stol pod nazivom „Zajedno do zdravlja bez ovisnosti o alkoholu i kockanju“.

Predavači su bili mr.sc.Vesna Mađarić, specijalist infektolog,Opća bolnica Koprivnica i prof. dr. sc. Zoran Zoričić, psihijatar subspecijalist za alkoholizam i druge ovisnosti Klinike za psihijatriju KBC-a Sestre Milosrdnice.

Koprivnička Gradska vijećnica bila je ispunjena do posljednjeg mjesta,stigli su nam gđa Melita Samoborec,dogradonačelnica, dr. Draženka Vadla, Ravnateljica županijskog ZZJZ, dr. Davorka Gazdek, spec.javnog zdravastva, dr. Vesna Dulikravić,spec. mikrobiolog, dr. Mirjana Grubić-Marković i dr. Jasna Pjatakov Radišić, psihijatri O.B. Koprivnica,dr. med.Ivan Dolenec,gosp. Dražen Žagi, dopredsjednik HSKLA, mr. Ante Šola, ravnatelj Caritasa Varaždinske biskupije, članovi Klubova Križevci, „Podravka“ Koprivnica,“Osmijeh“ Donja Dubrava, „Hrabrost“ Varaždin, učenici 4i razreda Srednje medicinske škole Koprivnica sa svojom voditeljicom Suzanom Šestak, bacc.med. techn,te naši članovi.

Svi su pozorno slušali o velikim problemima s kojima se susreće današnje društvo.

Mr.sc.Vesna Mađarić, specijalist infektolog, govorila je o ovisnosti o alkoholu i alkoholnoj bolesti jetre, o hepatitisu B i C, putovima prijenosa hepatitisa, kako se zaštititi, te o mogućnosti testiranja na virus.

Prof.dr.sc.Zoran Zoričić je govorio o kockanju i klađenju i kako se zabava pretvara u ovisnost, da se 1-3% odraslih u općoj populaciji može klasificirati kao patološki kockari,da je u porastu i stopa patološkog kockanja među mladima,da su to najčešće kladionice, automati, ruleti,a kod žena strugalice. Postoji KLOK-Klub liječenih ovisnika o kocki, a najčešća populacija je između 35-45 godina,da se članovi zadržavaju do 3 godine u KLOK-u.

U raspravu su se uključili i članovi klubova , a nadasve i mladi medicinari sa svojim pitanjima.

Alkohol i kockanje kao i druge ovisnosti veliki su protivnici našeg zdravlja i uspješnog života.

Jasminka Dedi, KLA „Centar“ Koprivnica

◄ strana 1

Alk. gl. 4/2017. (227) str. 6- 8

 strana 9

 

Nakladnici: Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

                     Zajednica klubova liječenih alkoholičara Zagreb

 

Adresa uredništva: KBC „Sestre milosrdnice“, Klinika za psihijatriju Vinogradska cesta 29, 10000 Zagreb, tel. 3787-734

Službene stranice HSKLA:  http://www.hskla.hr/

Alkohološki glasnici do 2015: http://www.hskla.hr/ag/        Alkohološki glasnici od 2015: http://www.hskla.hr/ag1/

Glavna i odgovorna urednica: Mirjana Halužan, e-mail: haluzan.mirjana@gmail.com

Zamjenik glavnog urednika: Zoran Zoričić

Tehnički urednik: Dražen Žagi, e-mail: drazen.zagi@bj.t-com.hr

Urednik Internet izdanja: Juraj Cesarec, e-mail: dusicaizvor@net.hr

Urednički odbor:  Š. Bedeniković, D. Cesarec, S. Jelić, E. Kovačević, D.Bratuša, K. Radat, M.Livić, M.Tovarloža, J.Znaor.

Izlazi mjesečno ili dvomjesečno

IBAN ZKLAZ: HR1123400091100137559, s naznakom “za Alkoholoski glasnik”.

Tisak: Kalida d.o.o.