PROPADANJE ALKOHOLIČARA

 

dr. ROBERT TORRE

 

 

Hrvatski savez klubova liječenih alkoholičara

ZAGREB 2006

 

 

UVODNA RIJEČ

 

SADRŽAJ

Poglavlja

 
 
 
 
 
 
 
 
 

Narudžbenica

 

Početna HSKLA

početna zbornik

početna ALKOHOLOŠKI GLASNIK

poćetna UHVAĆENA DUGA

početna PROPADANJE ALKOHOLIČARA

Kongresi i konferencije

 

 

 

UVODNA RIJEČ

Knjiga tematski obraduje alkohol, pijenje i alkoholičare, i njezina namjera je iznjeti bit fenomena pijenja i ovisnosti o alkoholu, pokazati što je to alkohol, tko su alkoholičari, što su alkoholičarske subkulture i alkoholičarski životni stil. Jer alkoholičari naprosto nisu poput ljudi koji ne piju ili ljudi koji piju umjereno, samo što oni eto piju prekomjemo. Njima i njihovim životima prekomjemo pijenje daje jednu specifičnu (negativnu) kvalitetu koja ih suštinski u rasključavanju i doživljaju svijeta razlikuje od ljudi koji ne piju ili piju umjereno. Svi smo pili, svi pijemo, mnogi su se i napili, ali tek u najmanju ruku osobe koje problemski piju znaju što znači ozbiljno piti, piti na svakodnevnoj osnovi, iznapijati se, katkad piti danima, od jutra do sutra, i temeljno životno postojati pijan ili barem supit.

Nastojati ćemo alkoholnoj ovisnosti prići i razglobiti je iznutra, to jest razumjeti je s jakim naglaskom na toj riječi. Naime, razumjeti zašto alkoholičar usprkos svemu lošem što mu se pijenja radi životno izdogađalo i dalje pije, podrazumijeva pojmiti kako je alkoholičaru, kako je mjesecima i godinama rasključavati svijet opitim očima. Istina o alkoholu i pijenju ovdjeje iznesena usvojoj goloj ružnoći, dosta tvrdo, bez uljepšavanja, mistifikacije i lažnoga sjaja. Prikazana su, dakako, i vrata naslade kroz koja se ulazi u svijet alkoholne ovisnosti, ali i vrata boli kroz koja treba proći ako se pijenje želi ostaviti iza sebe. Zato se cijelom knjigom provlači diskurs otvorenog govorenja o pijenju i govorenja samo istine o pijenju, koliko god nam ona u pojedinim iskazima odgovarala ili ne nečijim prethodno već formiranim stajalištima.

Prema predrasudno uvriježenom nazoru ovisnost o alkoholu se redovito događa nekom drugom, a prema alkoholičarima se odnosi s prezirom i gnušanjem, kao prema nižim bićima, čiji se problem pijenja redovito vulgamo podvodi pod stereotip o disfunkcionalnim aikoholičarima sklonim agresivnim ispadima i društvenom parazitizmu ili još gore sa alkoholičarima-beskućnicima. Pritom se olako zaboravlja da je ovisnost o alkoholu bolest, a alkoholičari bolesnici. Takoder, zaboravlja se i da su alkoholičari ljudi koji pripadaju nekim ljudima, da su oni nečiji muževi i žene, nečiji roditelji, nečija djeca, nečije sestre i braća i da je tim ljudima jako teško. Daleko od toga da se ovdje zastupao nekakav tolerantan odnos prema pijenju, ali sigurno da se zagovara terapijska tolerancija prema samim ovisnicima o alkoholu u dimenzijama u kojima su oni bolesnici.

No knjiga je isto tako i svakako namijenjena supružnicima, djeci, roditeljima i rodbini osoba s problemom pijenja, kako bi si mogli predočiti što se to zapravo događa s njihovim najbližima, kako bi ih što bolje razumjeli i sukladno tome im što učinkovitije pomogli.

Nadalje, knjiga može mnogo toga rasvijetliti i biti od pomoći i samim osobama s problemom pijenja, pa i samim alkoholičarima u užem smislu te riječi. Jer unatoč činjenici da oni znanje o pijenju imaju kao dio osobnog iskustva, ni ljudi s problemom pijenja o štetnim posljedicama pijenja ne znaju sve, a o mnogo čemu imaju predrasudno iskrivljena mišljenja i poluinformacije, koje bez ispravki kolaju usmenom predajom unutar puka ili još gore subkultura ljudi navezanih na pijenje.

Predrasude vezane uz pijenje nisu tek problem osoba koje piju (iako one od njih imaju najveću štetu), koliko društva u cjelini koje i dalje neprosvijećeno naivno podržava te predrasude. Jer način na koji si osoba s problemom pijenja objašnjava i razumje svoj problem predodređuje način na koji se s njime nosi, predodređuje način na koji se liječi i predodređuje sam tok bolesti.

Ini u razvijenim zapadnim zemljama programi pomoći alkoholičarima neće zaživjeti na našem tlu, iz jednostavnog razloga jer za njih nikoga zapravo nije briga. Bez sumnje da to, kad se ovako otovreno iskaže, ružno zvuči, ali tome je naprosto tako i što prije to sami alkoholičari shvate, to prije će pitanje svog oporavka uzeti u svoje ruke.

U nas nema ni približno dovoljno specifičnih programa za oporavak alkoholičara, ni približno dostatno dnevnih bolnica za alkoholičare, niti jedna vikend bolnica za alkoholičare koji se liječe uz rad, nedovoljno bolničkih odjela za stacionamo liječenje alkoholičara, niti jedna terapijska zajednica ili socijalni dom za alkoholičare, niti sustava za pomoć obiteljima alkoholičara, suprugama alkoholičara i djeci alkoholičara.

Budući u nas, što je također u stručnom pogledu skandalozno, ne postoji krovno državno tijelo koje bi na nacionalnoj ravni rukovodilo liječenjem alkoholičara u užem, medicinskom smislu, za taj aspekt (ne )liječenja odgovomo je čelništvo psihijatrijske skruke, a u formalnom smislu Hrvatsko psihijatrijsko društvo.

Njima je do liječenja ovisnika stalo koliko je stalo i koliko se trude da za njega stvore preduvjete, upravo toliko tih preduvjeta ima, a to je nedopustivo malo. Navedeno izostalo, što nemarom, što nesposobnošću, a što realnom nedoraslošću našeg sustava zdravstvene, a u prvom redu psihijatrijske i socijalne skrbi da ustroji tu vrstu zaštite zdravlja ovisnika o alkoholu.

Socijalna rehabilitacija izravna je zadaća resora socijalne skrbi, koji se za sada nije dostatno uključio u problematiku pomoći osobama s problemom pijenja. Ovisnost se u nas dominantno tretirala po kliničkom, medicinskom modelu, a ne po javno-zdravstvenom modelu socijalne bolesti.

Budući je sektor socijalne skrbi u toj zadaći više nego podbacio, kao nositelji socijalne rehabilitacije ovisnika, pojavile su se, u nedostatku bolje altemative, različite NGO-nevladine udruge. Inicijative nevladinog sektora su svakako hvalevrijedne, ali ispod svakog nivoa je da država koja sebe naivno drži ozbiljnom, zadaću socijalne rehabilitacije ovisnika prepušta privatnim inicijativama građanstva.

Moguće ne zvuči baš utješno, ali pruža realnu definiciju stanja i očekivanja, priznanje da mi kao zemlja za sada nismo dorasli zadaći provođenja sustavnog državnog programa liječenja osoba s problemom pijenja.

Vjerojatno iz puke neizobraženosti i nedoraslosti problemu, mi smo se kao siromašna zemlja orijentirali na skupe oblike pomoći alkoholičarima, koji su visoke cijene koštanja, a istodobno niske učinkovitosti i obuhvata ovisnika o alkoholu. Tu se, u prvom redu, misli na bolničke detoksikacije i aziliranja alkoholičara na općim psihijatrijskim odjelima bez provođenja specifičnih programa njihovog psiho-socijalnog oporavka, sa skupom, hotelskom cijenom koštanja koja ne daje baš bogzna kakve rezultate. Ono što nama treba zapravo su jeftini izvanbolnički terapijski sustavi širokog obuhvata ovisnika poput dnevnih bolnica za alkoholičare, grupa za psihološku rehabilitaciju i resocijalizaciju ovisnika o alkoholu, i socijalnih domova za alkoholičare. Ali u prvom redu i ispred svega, po nas je od kapitalne strateške važnosti na državnoj razini potpomagati postojeće i dalje osnivati nove Klubove liječenih alkoholičara, jer jedino grupe alkoholičara koji se oporavljaju po počelima samopomoći mogu biti moćno osovinsko mjesto u nacionalnoj strategiji suzbijanja bolesti ovisnosti o alkoholu.

Klubovi se moraju prirediti i za opciju samostalnog djelovanja, za nastup vrlo izglednog slučaja da ostanu bez stručnog vodstva, pomoći i nadzora.

Doduše, alkoholičari iz Klubova nikako ne odbacuju stručne djelatnike, naprotiv žude za njima, ali stručni terapeuti gube interes za rad s alkoholičarima u Klubovima.

Pojavnost alkoholom izazvanih poremećaja, pa i samog prekomjernog pijenja, kao jednog od vodećih zdravstvenih problema, je tolika da daleko nadmašuje uskostručni, psihijatrijski, klinički okvir pristupa, i nalaže nužnost formiranja javnozdravstvenog pristupa alkoholom izazvanim poremećajima, unutar kojeg je klinički klasično-psihijatrijski pristup tek jedan njen nužni, ali nikako i najvažniji dio.

U procesu senzibilizacije šire javnosti za problem rizičnog i prekomjernog pijenja najvažniju ulogu imaju publicisti i stručnjaci koji populariziraju i čine pristupačnim psihijatrijsku znanost i struku. U našem podneblju među psihijatrima, nažalost, manjka stručnjaka koji su dorasli javnozdravstvenoj orijentaciji struke kao psihijatrije u zajednici i za zajednicu. K tome, mi kao psihijatri .nerijetko u javnim istupima robujemo hermetičnom stručnom žargonu radi kojeg naša poruka ne dospijeva u probavljivom obliku do ljudi u potrebi.

Upravo toga radi, to jest u svrhu popularizacije i demokratizacije terapijskih dostignuća psihijatrijske struke, tematske cjeline u knjizi izložene su u obliku pitkih, čitkih, životnih i nadasve poučnih popularno-znanstvenih članaka. Gdje god je to bilo moguće hotimice se nastojalo izbjeći šturu formu znanstvenosti, kako se važnost samih zdravstvenih poruka ne bi izgubila u tada nužnim, a nikom zanimljivim beznačajnim pojedinostima i za čitanje svakako dosadnoj znanstvenoj metodologiji.

Stručnu i popularnu relevantnu literaturu koja se u značajnoj mjeri poklapa sa sadržajem ove knjige naveo sam na samom njenom kraju.

No s druge strane, činjenica da knjiga po svojoj formi nije znanstvena nego popularna, odnosno da nije isključivo namijenjena usko stručnoj, nego laičkoj zainteresiranoj javnosti, ne znači da ona istodobno nije objektivna, ozbiljna i rijetko stručno informativna.

Knjiga je, s jedne strane preteška i građom preiscrpna za alkohologa, a s druge, prebanalna i sadržajno preoskudna za iskreno zainteresiranog alkoholičara koji se oporavlja.

Knjiga do u detalj preopsežno izlaže građu oporavka alkoholičara da bi bila od koristi liječnicima primame zdravstvene zaštite, ali svakako da sa sadržajne strane ispunjava uvjete da bi bila praktičnim priručnikom i udžbenikom za psihijatre, a posebno za psihijatre koji subspecijaliziraju bolesti ovisnosti.

 

Ciljna publika knjige bile bi u prvom redu osobe koje prekomjemo piju, potom osobe koje problemski piju, te na kraju i osobe kojima je stalo do osoba s problemom pijenja. Naravno da bi se knjigom kao cjelovitim priručnikom za razumijevanje i pomoć alkoholičarima i stručnjacima različitih profila (a u prvom redu psihijatrima, socijalnim radnicima, socijalnim pedagozima, a u drugom specijalisti medicine rada, liječnici primame zdravstvene zaštite i obiteljske medicine, inženjerima sigumosti i zaštite na radu, poslodavcima i njihovim ovlaštenicima za primjenu mjera sigurnosti i zaštite na radu, djelatnicima ministarstava unutrnjih poslova i pravosuđa) ponudio do relevantnih detalja iscrpni udžbenik za razumijevanje osoba s problemom prekomjemog pijenja.

No opet napominjem, knjiga je u prvom redu namijenjena alkoholičarima koji se oporavljaju, i to upravo alkoholičarima koji se oporavljaju u Klubovima liječenih alkoholičara.

Knjiga govori o tome kako se postaje ovisan o alkoholu, kako se propada u ponorima alkoholizma, i na kraju kako se pregorijeva alkoholna ovisnost.

Ona se temeljno bavi oporavkom alkoholičara i svojevrsni je priručnik za oporavak alkoholičara, to jest, u njoj je iskazan način na koji alkoholičari koji apstiniraju moraju živjeti, misliti, osjećati i sagledavati stvarnost kako bi pukoj apstinenciji pridali višu sigurnost izlječenja.

Kroz veća poglavlja, posebna pozornost je posvećena  kroz veća poglavlja članovima obitelji alkoholičara, kroz naputke kako da pomognu sebi i/ili svojim bližnjima.

Naše domaće Klubove liječenih alkoholičara namjemo sam prikazao boljim no što to oni realno jesu, iz razloga jer su oni po epidemiološkom obuhvatu alkoholičara na nacionalnoj razini jedino relevantni sustav pomoći osobama s problemom pijenja u nas.

Posebnu pažnju psihijatrijske, pa i šire medicinske struke, članovi Anonimnih i Klubova liječenih alkoholičara zaslužili su činjenicom da su povijesno jedinstven primjer samih bolesnika koji su na sebe uzeli ne samo odgovomost za vlastiti već i za oporavak svoje bolesne subraće iliti drugih alkoholičara, a k tome su na visoko osviještenoj i elaboriranoj razini stvorili čitave konstrukte i konceptualizacije navezane na nastanak i liječenje ovisnosti o alkoholu, koje je potom psihijatrijska struka u cijelosti ili u modificiranom obliku preuzela kao obavezni i sastavni dio tretmana ovisnika o alkoholu.

Pokret grupa samopomoći ovisnika o alkoholu -Anonimnih alkoholičara u inozemstvu, i Klubova liječenih alkoholičara u nas, svakako je najimpresivniji aspekt svega što se povijesno dogodilo na polju tretmana ovisnika o alkoholu.

Postavka da alkoholičari sebi najviše mogu pomoći ako pomažu drugim alkoholičarima i tako postanu nositelji ne samo vlastitog nego i oporavka drugih alkoholičara, izgledala bi utopistički naivnom i zapravo nemogućom, da je svjetska sljedba grupa .samopomoći alkoholičara već desetljećima aktivno ne provodi i u životu prinosi.

Otvoreno govoreći, knjiga je napisana navijački pristrano, s ciljem da promiče rad Klubova liječenih alkoholičara, odnosno da zagovara mogućnost oporavka alkoholičara. Jer zaista nisam imao razloga skrivati osobno oduševljenje što u svijetu poput našega postoji podzemni pokret bratstva grupa samopomoći ovisnika o alkoholu, pa su stoga Klubovi liječenih alkoholičara predstavljeni u najboljem izdanju svojih najvrsnijih primjera.

Izložene su i sve postavke oporavka i ustroj bratstva Klubova liječenih alkoholičara, njihov način rada i počela kojih se životno pridržavaju kako bi apstinirali.

Najiskrenije držim da je put oporavka Anonimnih i Klubova liječenih alkoholičara nešto najbolje od svega ostalog najgoreg unutar životne avanture prekomjemog pijenja, što se alkoholičaru moglo dogoditi.

Zato je knjiga u prvom redu namijenjena alkoholičarima kojima je do oporavka i alkoholičarima koji se oporavljaju. Ona je ujedno i poruka nade alkoholičarima koji još uvijek propadaju u ponorima pijenja da je oporavak i život bez alkohola ipak moguć.

Moguće je, a tome se najtoplije nadam, da će nekim alkoholičarima upravo čitanje ove knjige biti prvi korak ka oporavku. Jer knjiga o putu oporavka alkoholičara je knjiga samopomoći, koja alkoholičara podučava kako da bude bolji i kako da mu bude bolje. Štoviše, jedna je od namjera knjige da ne bude tek knjigom o grupama samopomoći, nego i da bude knjigom samopomoći u najdoslovnijem smislu te riječi. Ona je, stoga, hotimice je pisana na inspirativan način, da alkoholičaru već od samog čitanja bude bolje, to jest da mu već samo čitanje neposredno pomaže.

Nedvojbeno da su se mnogi alkoholičari oporavili i bez poznavanja i slijeđenja puta oporavka Klubova liječenih alkoholičara. No, čakje i većina tih alkoholičara intuitivno došla do sličnih načela, po kojima je počela rukovoditi svoje živote, da bi zadobili smjer oporavka.

Svakako da bi više nego naivan bio umišljaj kako svaki alkoholičar, da bi apstinirao, mora postati članom Kluba ili Anonimnim alkoholičarom, ali ljudski i stručno odgovomo jamčim da će doslovce svaki alkoholičar koji se upinje oko uspostave i održavanja apstinencije imati neposredne praktične koristi, ako prostudira počela i nauk oporavka Klubova liječenih alkoholičara.

No iako jedan značajan broj ovisnika o alkoholu, otprilike petina njih, prestaje piti sama od sebe, i bez ikakvog liječenja ostvaruje višegodišnju apstinenciju, to nažalost nije dominantan način uspostave dugotrajnije apstinencije i većina alkoholičara da bi se izliječila treba tuđu pomoć, a tu se u prvom redu misli na pomoć koju im pružaju njihove obitelji i drugi ovisnici o alkoholu u okviru Klubova liječenih alkoholičara.

Sam Savez objedinjuje sve naše Klubove liječenihalkoholičarakojih aktualno ima nešto manje od dvije stotine grupa sa sveukupno oko dvije tisuće članova, i nadam se, svi oni će kroz ove knjige zapravo dobiti radnu građu koju će prorađivati i po kojoj će se oporavljati na terapijskim sastancima u Klubovima, ali i u ustanovama za liječenje ovisnika o alkoholu. A u knjigama će i stručni i dostručni djelatnici u Klubovima naći daljnju građu za stručnu izobrazbu, za vođenje samih sastanaka i grupa liječenih alkoholičara.

Kroz knjige je napokon artikulirana i elaborirana socijalno-psihijatrijska doktrina zagrebačke alkohološke škole prof. dr. Vladimira Hudolina. Tako da sada, po prvi puta, alkoholičari koji se oporavljaju u Klubovima imaju opsežni radni priručnik koji ih eksplicitno vodi kroz različite faze oporavka od bolesti ovisnosti o alkoholu.

 

(Uvodna riječ tiskana je samo u knjizi “Propadanje Alkoholičara”. Smatramo da se Uvodna riječ odnosi i na „Oporavak alkoholičara” te smo taj tekst u cijelosti objavili na WEBU kao uvod za obje knjige.)

 

 

After seeing Santiago Choppers’ custom Moto Guzzi V1100 a few months back,NIKE ROSHE TWO FLYKNIT we’NIKE AIR JORDAN SKY HIGH OGve been fiending for an equally impressive bike.Adidas Yeezy Boost 750 Today,MBT TARIKI MEN we’NIKE ZOOM WINFLO 3re in luck, with an excellent Moto Guzzi V75 by Venier Customs. Remade in Italy by Stefano Venier and his team, the 1989 V75 features a load of upgrades including a new tank, seat, rear fender and side panel. The Mistral exhaust system adds a powerful touch without compromising the silhouette of the bike’MBT KITABU GTX SHOESs iconic form. Source: HiConsumption .MBT KIFUNDO MENJamieson’s has been a family owned business for five generations and specializes in producing and spinning wool from the sheep on Scotland’s remote Shetland Islands. A special collaboration between Penfield and Jamiesons’s,NIKE AIR FOAMPOSITE ONE the two brands have worked on the Gillman Jacket and the Gillman Vest, both incorporating Jamieson’s Shetland wool in an exclusive limited edition. Both the yoke and hand-warmer pockets are constructed in Fair Isle patterned wool, contrasting the tough 60/40 Cotton Nylon outer. Additional insulation is provided by the premium 80/20 down while hardwearing copper snaps keep the front sealed against the elements.ADIDAS YEEZY 350 BOOST V2 Leather trimmed piped cuffs give a tough finish and protect from wear and tear. The jacket and vest are available for men and women now in the Penfield USA online store.NIKE AIR HUARACHE CHAUSSURES